POST
Post je doista zaboravljena vrijednost u Katoličkoj crkvi. I premda će mnogi reći da je korizma vrijeme četrdesetodnevnoga posta, činjenica je da rijetki poste i kad je propisan obvezatni post.
A propisan je svega dva puta na godinu. Na Čistu srijedu i na Veliki petak. Ne samo da je minimalistički zahtjev posta, nego i ono što se smatra postom svedeno je na minimum. Naime, postiti znači toga dana kada je određen post jesti samo jednom do sitosti. Polazeći od činjenice da u našem kulturnom krugu čovjek ima tri glavna obroka, u dane posta je dopušteno samo jednom obrok uzeti do sitosti, a preostala dva obroka nešto malo pojesti.
Ipak, tragičnija od minimalističkoga zahtjeva posta je činjenica da se u praksi ne pokazuje da mi kršćani razumijemo pravi smisao posta. Pače, praksa posta niječe smisao kršćanskoga posta.
Post u kršćanstvu postoji radi dva razloga. Prvi razlog je da treniramo svoju narav, a drugi je da pomognemo one koji su siromašniji od nas.
Čovjek ne može napredovati u milosti ako ne kroti svoju narav i ne postane svoga tijela gospodar. Da bismo mogli u vremenima napasti i kušnji ustrajati na putu dobra, potrebno je da se vježbamo u gospodarenju sobom. Da postanemo oni koji će doista moći kontrolirati sebe. Koliko je to zahtjevan posao, zna svatko tko se potrudio raditi na sebi i živjeti prema Božjoj volji.
Kako će netko krotiti svoju narav, ovisi o tome kakvu narav netko ima. Jer je potrebno izgrađivati ono u čemu smo slabi i utvrđivati se ondje gdje bismo mogli lako pasti. Stoga je potrebno promišljati o svom životu i odgovorno činiti sve da postanemo bolji ljudi.
Ipak, ima nešto u čemu smo mi, premda različiti, jednaki i svima nam je potrebno. Naime, svima nam je svakodnevno potrebna hrana. Zato općenita odredba o postu ide za time da se vježbamo u kroćenju svoga tijela suzdržavanjem od hrane.
Rekoh da praksa demantirasmisao kršćanskoga posta jer će na ime posta mnogi kršćani priuštiti sebi kojekakve specijalitete te ne samo da neće krotiti svoje tijelo, nego će mu ugađati rijetkim poslasticama. Ipak, tragičnija je praksa druge dimenzije posta. Novac koji uštedimo suzdržavajući se od hrane dužni smo dati onima koji su siromašniji od nas. Post nas odgaja za pomaganje drugima.
Pokušajmo malo računati i vidjeti što propuštamo kada ušteđeni novac ne dajemo siromasima. Zaokružit ćemo brojke radi lakšeg računanja. Recimo da u Hrvatskoj ima milijun katoličkih obitelji. I da svaka od tih obitelji u dane posta, a i u dane nemrsa, uštedi deset kuna. To bio tijekom jednoga dana posta bila ušteda od deset milijuna kuna. Budući da od Čiste srijede do Uskrsa postoje dva dana posta i još šest dana nemrsa, ispada da bismo ove korizme mogli skupiti osamdeset milijuna kuna. Ja se ne razumijem u baratanje novcima, ali slutim da bi se s tim novcima moglo puno dobra napraviti. Na nama je da izaberemo hoćemo li doista ove godine pokazati da smo kršćani ili ćemo se ponašati poput površnih ljudi koji u dane posta troše još više na rijetke specijalitete, zanemarujući siromahe koji su među nama.
Izvor: VERITAS - GLASNIK SVETOG ANTUNA PADOVANSKOGA - OŽUJAK 2019.